Preispisivanje historiografije grada i polemički tekstovi

Uvriježeno je da se o stručnoj i znanstvenoj produkciji, osobito s potpisom domaćeg autora, a koji je recenzentu nerijetko i kolega, isporučuju korektne, pregledne, napose spram građe i potpisnika poštedne recenzije, jednako kao što su prikazi književnih naslova često prije nalik uredničkim zagovaranjima ili PR napisima nego objektivnom razmatranju. Budući da je književna scena mala, a slično je i sa znanstvenom zajednicom, može nas ljutiti, ali ne i čuditi što angažiranija analiza, uz nju i konstruktivna kritika, u mnogim situacijama izostaju. O ukoričenim se prinosima struci i znanosti običava pisati nekako izdaleka i kao uzmičući, bez kritičke oštrice, na koncu i bez nužne doze samoizlaganja.

Miodrag Kalčić, esejist, kritičar, analitičar društvene i kulturne fenomenologije, kroničar jednog prostora i vremena, odlučan je međutim djelovati drugačije, stoga, kako je razvidno iz knjige Pula u znanosti, „znanost“ u Puli objavljene lani u izdanju Istarskog ogranka DHK, dubinskim čitanjem nastoji demistificirati pojave i ličnosti, povijesne i književne, kritički demontirati teze i tekstove koje su prethodni prikazivači uvjereno i unisono hvalili. Ništa od toga Kalčić ne čini impulzivno, a ni kozerski lakoruko, izlaže naprotiv akribično i argumentirano, oboružan začudnim mnoštvom još začudnijih referenci, ali i smjelošću koja proizlazi iz kontinuiranog rada i desetljetnog iskustva. Podržavali autorove postavke ili možda ne, složit ćemo se da ovakav za današnje prilike osoben pristup unosi uzbuđenje ili bar dobrodošlu napetost u područje koje otupljuje kurtoazija.

Izd. Istarski ogranak DHK, Pula, 2025.

Ostaje nagađati na koji način i u kolikoj bi se mjeri profesionalna pa i društvena pozicija ovog autora razlikovala da je ranije oknjižen, budući da se na objavu prve knjige, premda publicira još od studentskih dana, dao nagovoriti tek u sedmom deceniju. Javlja se doduše sa stanovite margine, prostorne s obzirom na to da radi u Puli, i institucionalne, s obzirom na svoj slobodnjački status. Istodobno, jasno je i ovo: takvim okolnostima usprkos, ili možda radije istim okolnostima zahvaljujući, autor raspolaže prostorom slobode za širokokutna istraživanja, ali i za ozbiljna problemska sondiranja, na koncu za posvećenost intrinzičnim interesima, nesputan obavezama kojima bi neizbježno podlijegao da pripada ma kojoj ustanovi.

Ono što će zato čitatelj iz ove knjige ponijeti poštovanje je prema trudu uloženom u razlaganje svakog od odabranih tematskih sklopova. Trudu ne samo osnaženom erudicijom nego i odvažnošću da se ukaže na drugačiji kut, spremnošću na polemiku s etabliranim autorima, od Slavenke Drakulić do Andree Matoševića, pa tako svakome u njegovom fahu osporava adekvatnost odabrane metodologije: nagrađivanoj književnici dok fikcionalizira biografske peripetije Mileve Einstein koju je time, kako joj predbacuje, neosnovano prometnula u feminističku pop-ikonu, a pulskom antropologu i sveučilišnom nastavniku dok obrađuje pojam tapije, za koji Kalčić iznosi da je leksički i fenomenološki diskutabilan te za Pulu ustvari irelevantan. Još je nemilosrdniji prema povjesničarki kemije Snježani Paušek-Baždar čiju knjigu Hrvatski alkemičari tijekom stoljeća ocjenjuje istraživački promašenom ukazavši da autorica u pulski kontekst nepromišljeno smješta pojedince za koje ne postoje dokazi da su ondje doista djelovali. Polemizira posredno i s kolegama novinarima i kritičarima, kao i s pripadnicima akademskih krugova sklonima razbacivati se paušalnim panegiricima kada dobiju zadatak recenzirati kakav stručni ili znanstveni naslov. Inzistira pritom na propitivanju tvrdnji i općeprihvaćenih informacija koje nisu činjenično utemeljene, a on ih prokazuje kao reklamne trikove, poput one o čak tri tisuće godina dugoj pulskoj urbanosti; ustrajava, naposljetku, na preispisivanju historiografije grada.

Miodrag Kalčić predano raspisuje intrigantne, možda čak i žiteljima Istre nepoznate pojedinosti iz pulske bliže i dalje prošlosti, a upravo bi ovaj kvantitativno premoćan segment knjige mogao biti najprivlačniji široj publici, dakle onim čitateljima koji nisu profesionalno vezani za prirodne i humanističke znanosti, tj. polja kojima se on zapitano i suvereno kreće, no umiju prepoznati iskričavost duha, pripovjedački nerv i stilsku vrsnoću. Knjiga je ispunjena pamtljivim pa i anegdotalnim crticama, saznajemo između ostalog da se Pula upisala u povijest epidemiologije kao prvi grad na svijetu koji je koristio kloriranu vodu othrvavši se time epidemiji tifusa. Čitamo i o Hidrografskom zavodu kao o intelektualnom i znanstvenom središtu Austrijske ratne mornarice s raskošnom knjižnicom, o Mornaričkoj zvjezdarnici, najstarijoj u Hrvatskoj, u čijem je sastavu bila i Služba točnog vremena, pa bi s Kaštela podnevima odjekivao hitac, što se uobičajilo dvije godine prije aktiviranja gričkog topa.

U pitanju je nesvakidašnje, sadržajem eklektično izdanje koje ipak funkcionira kao koherentna cjelina sastavljena od pet opsežnih studija prethodno većim dijelom objavljenih u stručnoj periodici. Rečene rasprave zahvaljujući, pretpostavljam, zrelosti pristupa kakvu autor očito pokazuje od svojih početaka, ne odaju datiranost iz različitih, poprilično udaljenih perioda. Na promociji upriličenoj na prošlogodišnjim Pulskim danima eseja predstavljači su natuknuli da bi se na predmetnu knjigu – koja se, kako je raspoloženo ustvrdila teatrologinja Jelena Lužina, čita poput trilera, jer o kulturnoj povijesti Pule Miodrag Kalčić piše na iznimno literariziran način – u skorijoj budućnosti mogla nadovezati studija o pulskoj kinematografiji, o Puli kao gradu koji kao da oduvijek živi s filmom i za film. Dok se najavljena filmološka knjiga piše, u aktualnoj vrijedi provjeriti kako se s establišmentom hvata ukoštac ovaj ljubljanski i riječki student, formalnim obrazovanjem prirodnjak, no habitusom humanist evidentno zaljubljen u svoj grad, koji je o rodnoj Puli, kako naglašava u završnom, autoreferencijalnom članku Moja ’68. u „Iboru“ učio svejednako debatirajući po oštarijama s uredništvom spomenutog studentskog lista kao i u osami iščitavajući nepreglednu literaturu.